Hodaj, nebo strpljive voli!
utorak , 12.11.2013.Kao i uvijek, par dana nakon što smo prekinuli, našli smo se i ponovo se pomirili, da bi to sve ponovo eskaliralo i opet puklo. Pred 10 dana je meni došlo svega preko glave, i odlučila sam da se moram odmaknut. Postavila sam svoje uvjete i dala mu da razmisli o tome i kad se nađemo ponovo da mi kaže dal pristaje na njih ili ne. U sljedećih tjedan dana i ja sam puno razmišljala. Prolazila sam sva stanja - od osjećaja krivnje, do ljutnje na njega, tuge, razočaranja i na kraju svega toga - našla sam neku vrstu mira. Pomirila sam se s tim da ja više ništa ne mogu napravit, pomirila sam se s tim da sam ja stvarno sve dala od sebe i odala sam si priznanje za svaku novu šansu koju sam mu pružila. I sada je na njemu red. Pristat će ili neće. Ako neće, odgovor je jednostavan - gotovo je.
Nakon tjedan dana, našli smo se. Rekao mi je da je puno razmišljao i da se i konzultirao, te da mu je osoba s kojom je pričao rekla da me mora pustit, jer da on nije dovoljno dobar za mene. Složio se s tim, ali je i rekao da me ne može pustit jer me previše voli. Ponudio mi je tri opcije: 1. da smanjim svoja očekivanja; 2. prekid; 3. da me ne može pustit. Rekao je i da mogu odabrati dvije stvari. Nadao se da ću odabrat 1. i 3. Ali odabrala sam drugu opciju. Svoja očekivanja ne mogu smanjiti više od ovoga na čemu su sada - da jednom u dva tjedna nađe jedan cijeli dan ili barem cijelo popodne za mene. Da s vremena na vrijeme odemo u kino, na Sljeme, Jarun, ma bilo gdje. Ne. Ja na manje od toga ne pristajem. Rekao je da razumije, i da sam ja u pravu. I da me voli. I da će me pustit, jer ne želi da zbog njega budem nesretna.
Sada, nekoliko dana nakon toga, ne znam kako se osjećam. Znam samo da je vrijeme da napokon iskusim samoću. Moram naučiti kontrolirati taj svoj poriv da imam nekoga. Čak i nisam toliko tužna koliko sam mislila da ću bit. Mislim da je to zbog toga jer ja i dalje osjećam da je on onaj kojeg ja tražim. I jer je on to rekao za mene. I znam da će mi se javit opet. Zato ne idem dalje, dajem mu vremena da on shvati, da on sebe nađe, da bude spreman za vezu. A za to vrijeme - počinjem se baviti sama sobom. Imam faks, posao, zbor, prijatelje, vježbanje. Dani će se već nekako ispunit, nekako ću sebe opet pronać i dignut se i osnažiti se. Pa imam tek 21 godinu, gdje ću dospjet ako ću se već sada počet raspadat. Ima vremena za ljubav, naći će ona već mene.
Glava gore i hodaj! To sad postaje moj moto!
komentiraj (3) * ispiši * #
Možete si sve vrijeme lagati, svojem umu i u svojem umu, ali kada se pogledate u oči, e pa, znate da lažete. Ja nisam dobro." Cecilia Ahern - Hvala ti na uspomenama
utorak , 08.10.2013.Evo, da se odmah na početku ispričam zbog ne pisanja, a tek sam krenula s blogom, ali zadnjih tjedan, dva, su mi prošla kaotično, pa nikako da sjednem mirno za računalo i natipkam post.
U zadnjih dva tjedna, od dva puta kada sam mu rekla da ga trebam, niti jednom nije došao, a drugi dan bi se javio kao da se ništa nije dogodilo.
Prvo da pojasnim što se dešava u mom životu.
Imam najbolju prijateljicu s kojom sam jednostavno kliknula čim smo se upoznale u srednjoj školi. Nakon toga postale smo nerazdvojne, ona je zavšila srednju dok sam ja još imala 2 godine, te se odselila u Zagreb. Naravno da smo se čule svaki dan, bilo preko skype-a, mobitela, čak su bila i pisma u pitanju. Ona je bila i još jedan dodatan razlog zašto sam se ja toliko željela preseliti u Zagreb i ostati tamo čak i kad nisam prvu godinu upala na fakultet. Veza koju imam s njom je neobjašnjiva, ona je kao druga ja, u 6 godina prijateljstva, niti jednom se nismo posvađale! Kad god sam bila tužna, ili ekstra sretna zvala bi nju. Kad god bi ona bila tužna ili bi se pojavio neki novi frajer u njenom životu, zvala bi mene. Njena obitelj je mene prihvatila kao svoju članicu te ja njene roditelje zovem svojim drugim roditeljima, i isto tako ona moje.
Međutim, ona je bolesna od rođenja, te je od 12. mjeseca prošle godine krenulo na gore te od tada ne izlazi iz kreveta. U početku smo stalno govorili "Bit će bolje, bez brige!", ali sada, nakon skoro godinu dana od kad se ništa nije pomaklo, više to ne govorimo. Jedino što joj možemo reći je da smo uz nju, samo nam to preostaje. Od tada, ni ja nisam dobro. Da, kad sam s prijateljima, kad sam na zboru, na poslu, kad sam okružena drugim ljudima, ja sam dobro, ja se smijem, zabavljam. Ali kad dođem doma, pogledam se u ogledalo i znam da nisam dobro. Prije spavanja, mislim na nju: kako je danas, jel jede šta, jel ju opet sve boli? Kad se probudim mislim na nju: jel mogla spavati ili se opet budila cijelu noć od kašlja, boli? Gledati nekoga kako ga boli i ne moći ništa napraviti, to je najgori osjećaj. Gledati nju sa svojih 30 kg kako prolazi kroz to sve, je jako teško. Svejedno volim ići kod nje u posjet, volim činjenicu da me zove svojom hodajućom sapunicom i što kada dođem kod nje mi se nasmije i pita: "Šta ima novog?". Volim joj pričati sve do zadnjeg detalja jer je to jedini način da joj odvratim misli od boli. To je sve što mogu napraviti.
Ovu zimu, nisam mogla doći do nje u bolnicu po danu, pa sam se zaletila pred večer. Ona je spavala, što me jako razveselilo jer u to vrijeme nije mogla spavati. Sjela sam kraj njenog kreveta i držala ju za ruku i tako provela sat vremena. To je bio prvi put da sam si priznala da ja nisam dobro, i prvi put da sam kad sam došla doma, raspala se na komadiće. To je bio prvi put da sam mu poslala poruku da ga trebam. I on nije došao, jer je bilo oko 22 sati, a on se voli naspavati. I sad u zadnja 2 tjedna, kad sam mu rekla da ga trebam, nije došao jer jednom je išao van s frendovima koji su ga nazvali nakon mene pa nije mogao, a drugi put je otkazao kino sa mnom i prespavanje kod mene jer je zaboravio na Reformu, pa je rekao da će doć nakon toga makar u 5 ujutro. I nije došao. A znao je da sam bila kod nje, i znao je da ga trebam, jer sam mu to napisala i rekla.
Koliko god mi teško bilo, prekinula sam. Bio je kod mene sat vremena, gledao me raspadnutu. Rekao je da sam ja predobra za njega, i da je on kreten koji ništa ne zna, a želi naučiti, i da ne može bez mene i da će se promijeniti, samo mu treba vremena. Samo što ja sada nisam spremna i nemam snage da se netko uči na meni. Jer ja sam i ovako umorna i iscrpljena, i treba mi netko čvrst, zato jer ja nisam čvrsta. Ne, neću ići dalje jer u sebi imam taj snažni osjećaj da je on taj i da može biti dobro. Samo ne sada.
komentiraj (1) * ispiši * #
Long story short
utorak , 24.09.2013.Sa svojih 17 godina upoznala sam dečka s kojim sam provela preko 3 godine života. Veza je bila odlična, te smo slijepi od ljubavi nakon godinu dana odlučili početi živjeti zajedno, pošto sam ja odlučila otići na studij u Zagreb gdje je on već pola godine živio i radio. Prvih godinu dana zajedničkog življenja bilo je idealno - puno iskazivanja ljubavi, puno odlazaka u kino, šetnje. No, nakon nekog vremena, ljubav je postajala navika i ušli smo u rutinu. Rutinu u koju ja kao cura od 19,20 godina i on kao dečko od 22.23 godine ne bi trebala ući. Ja sam se još neko vrijeme trudila i pokušavala iskobeljati nas iz toga, ali on se toj zločestoj teti rutini potpuno prepustio. I tako je moja ljubav splasnula. I nakon nekog vremena nestala.
Sada, godinu i pol nakon pucanja naše veze, pitam se: da li je to onda bila ljubav? Zar nije da ljubav ne bi trebala nestati i splasnuti?
Sada, godinu i pol nakon pucanja naše veze, ostali smo jako dobri prijatelji te sam danas provela 3 sata na kavi s njim, slušajući kako mu je s djevojkom s kojom se sada viđa, pričajući o tome kako je moj dečko opet zasrao stvari, pričajući o tome kako je na poslu i kako meni ide s faksom. Sve u svemu, iz svega toga izašlo je jedno jako kvalitetno prijateljstvo bez kojega ne želim ostati.
Nakon što sam mu ispričala što je sada moj dečko napravio i kako me opet povrijedio, i nakon što sam po stoti put rekla: "Ali volim tog blesana!", pitala sam ga zašto je život toliko kompliciran. Na to mi je on odgovorio: "Nije, nego ga ti gledaš kao da je kompliciran."
Kada sam krenula doma, u glavi mi se stalno vrtila ta njegova rečenica. Jel ga ja stvarno toliko kompliciram? Da li ja stvarno očekujem previše?
Ljubav prema sadašnjem dečku je došla totalno nenadano. On je ultra pametan, logičan i racionalan tip koji nikad nije imao curu jer je izbirljiv, dok sam ja ekstra osjećajna, nježna i romantična. Naša veza krenula je od početka turbulentno - sa mnom kao osjećajnim i osjetljivim tipom koji reagira na svaku njegovu rečenicu koja bi bila izrečena u hladnom tonu. Da me voli, shvatio je nakon prekida nakon malo manje od godinu dana veze te sam mu ja nakon par mjeseci odlučila dati još šanse. U tom periodu prekida rekao je da je shvatio sve svoje greške i da on samom sebi ne bi dao šanse, ali ako mu je ikada i pružim, dat će sve u svojoj moći da se promijeni. I evo nas sada, opet na istom mjestu. Svakih par dana, opet sam ljuta i uvrijeđena i povrijeđena.
Kako da smanjim svoja očekivanja i istovremeno ne promijenim ono što mene čini mene? Hoću ga i hoću biti s njim, ali što ako mi on ne može pružiti ono što meni treba? Volim ga i on voli mene i negdje u sebi osjećam da je to to, ali istovremeno me toliko povrijedi da mislim da mi nikad nećemo doći na zelenu granu. Ljudi su različiti i svatko na svoj način pokazuje osjećaje i ljubav prema nekome - kako se onda toliko različite osobe mogu toliko zaljubiti i vezati jedna za drugu i ostati u vezi bez da se povrijeđuju?
On je kao moja droga. Biti bez njega je toliko grozno da se bojim da ja to ne mogu izdržati. Zato ću ostati s njim.
komentiraj (6) * ispiši * #
